Pročitajte! Dnevnik jednog psa...

Dnevnik - Moj pasji život


Nedelju dana:
Danas punim nedelju dana. Kako je lijepo biti dio ovog Svijeta.

Mjesec dana:
Majka se odlično stara o meni. Zaista je majka za primjer.

Dva mjeseca:
Danas su me odvojili od majke. Ona je bila veoma uznemirena zbog toga i ispratila me je tužnim pogledom. Nadam se da će moja nova ljudska porodica brinuti o meni toliko dobro kao ona.

Četiri mjeseca:
Odrastao sam veoma brzo i sve mi privlači pažnju.U mojoj kući žive i mala djeca koja su mi kao mlađa braća. Često se igramo, oni mene vuku za rep a ja ih u igri povremeno malo gricnem.

Pet mjeseci:
Danas su vikali na mene. Gazdarica je ljuta pošto sam se ispiškio u kući ali mi nikad nisu rekli gde bi trebalo to da radim. Sada spavam u hodniku . To mi se nimalo ne dopada.

Osam mjeseci:
Ja sam jedan veoma srećan pas! Imam toplinu doma, i osjećam se veoma sigurno i zaštićeno...Mislim da me moja ljudska porodica zaista voli. Cijelo dvorište je moje pa ja često prevaziđem sebe kopajući zemlju kao što su to radili moji preci da bi sakrili hranu. Moji i ne pokušavaju da me nauče novim stvarima pa je vjerovatno ovo što radim sasvim u redu.

Dvanaest mjeseci:
Danas punim godinu dana. Odrastao sam pas. Međutim moji vlasnici kažu da sam porastao više nego što su oni očekivali. Kako li su samo ponosni na mene!

Trinaest mjeseci:
Danas su me vezali. Skoro da nisam mogao ni da se mrdnem, na sunce kada mi je hladno ili u hlad kada je vrućina. Kažu da će da me posmatraju i da sam nezahvalan. Ništa ne razumijem.

Petnaest mjeseci:
Sve se promjenilo...Drže me zaključanog na terasici. Jako sam usamljen. Moja porodica me više ne želi. Ponekad čak zaborave da sam žedan ili gladan. Kada pada kiša, nemam ni krov nad glavom.

Šesnaest mjeseci:
Danas su me sklonili sa terase. Bio sam siguran da su mi sve oprostili da sam skakao od sreće. Rep mi radi kao navijen. Štaviše, mislio sam da me vode u šetnju!!! Krenuli smo u pravcu autoputa kada su odjednom zaustavili auto, otvorili vrata i izašli napolje. Bio sam srećan misleći da ćemo ceo dan provesti u prirodi. Ne shvatam zašto su naglo zatvrili vrata i otišli. Stanite!, lajao sam! Bili su me zaboravili...Trčao sam za automobilom iz sve snage. Moja tuga je rasla kako sam ostajao bez daha a oni ubrzavali...Na kraju sam shvatio šta se desilo...Napustili su me.

Sedamnaest mjeseci:
Uzalud tražim put kući, sâm i napušten. Lutajući tako, naišao sam i na neke dobre ljude koji su se sažalili na mene i dali mi nešto hrane. Očima im pokazujem zahvalnost iz dubine duše. Nadam se da će me usvojiti, bio bih poslušan kao nikada do tada!!! Nažalost oni samo sležu ramenima i kažu nešto kao - `jadan mali, vjerovatno se izgubio...`

Osamnaest mjeseci:
Prije neki dan sam prolazio pored škole i video mnoštvo djece nalik mojoj braći iz porodice. Prišao sam im bliže a jedna grupica je počela da me gađa kamenjem glasno se smijajući. Takmičili su se ko će me preciznije pogoditi. Jedan kamen me je pogodio pravo u oko i od tada više ne vidim na njega.

Devetnaest mjeseci:
Nevjerovatno! Kada sam ljepše izgledao, ljudi bi se i sažalili na mene. Sada sam veoma slab i izgledam užasno. Izgubio sam jedno oko i ljudi me tjeraju kada pokušam da se odmorim u njihovoj blizini.

Dvadeset mjeseci:
Jedva se krećem. Danas su me kola udarila kada sam pokušao da pređem ulicu. Bio sam na pješačkom prelazu. Nikada neću zaboraviti zadovoljan izraz lica vozača koji me udario. Bolje da me na mestu ubio. Ovako mi je samo slomio zadnje noge! Bol je neizdrživ! Noge me ne drže. Jedva sam se dovukao do trave pored puta. Deset dana sam bio na suncu, kiši i hladnoći bez imalo vode i hrane. Nisam više u stanju da se pomjerim. Sve me mnogo boli. Nalazim se na veoma vlažnom mjestu i čini mi se da i dlaka počinje da mi opada. Neki prolaznici se prave da me ne vide, dok drugi govore jedni drugima da ne prilaze.

Skoro da sam bez svijesti ali sam nekom unutrašnjom snagom uspio da otvorim oči. Njen topli glas me probudio.`Jadni mala kuco, kako su te to ostavili.`. Sa njom je bio i jedan čovek u bijelom koji me pogledao izbliza i rekao: `Žao mi je ali ne možemo ga spasiti. Najbolje da mu skratimo muke.Djevojka je pristala dok su joj suze išle niz lice. Uspio sam nekako da pomjerim rep, pogledam je i zahvalim joj se što mi je pomogla da konačno pronađem mir.

U momentu dok sam osećao sitni ubod igle, prije nego što sam pao u vječni san, pomislih:`zašto sam se uopšte rodio kada me niko nije želio?`

Budite humani prema zivotinjama i ako vise ne zelite da se brinete o njima, potrudite se da nadjete nekoga ko to zeli i moze.

ajaj, ja sam se rasplakala. sama pomisao na to da su ljudi takve budale i da im rade još gore stvari. neću si ni zamišljati...

I ja isto. Ali Micek to se stalno događa. Pa mi sami smo svjedoci takvih grozota svaki dan! Svaki dan svi vide pse lutalice...

o moj bože.. kako je ovo tužna priča!
Meni su suze potekle niz lice

Rebecca je napisao/la:

o moj bože.. kako je ovo tužna priča!
Meni su suze potekle niz lice

:( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :( :(

Znam, katastrofa, ali kažem vam, to se STALNO događa... :kišapada:

joj, da Bog da oni koji to naprave pesekima, micekima ili kome već, da im se vrati troduplo!

a kad je to bilo :?:

i sto je onda bilo :?:

Ne, ne, ne... Nisi skužila...
To je netko napisao priču, vjerojatno netko ko je kao i ja skužil da se to događa svakodnevno. Ove godine sam sudjelovala u spašavanju jednog mopsa kojeg su vlasnici ostavili kad su išli na more, tam na autocesti. Gledaj, pošto sam volontirala godinu dana u azilu, i sad pomažem napuštnim životinjama, onima koje su isto tako ostavljene i odbačene od svojih vlasnika, znam da se to događa svakodnevno. To je užaš, katastrofa za nas koji volimo životinje, ali kaj da ti velim, najlakše je svoju brihu prebaciti na drugoga... Kužiš? Ova priča je istinita...
Kad se to dogodilo? Događa se svakodnevno...
Što je onda bilo? Ti psi i mace najčešće onda ulove šinteri ili ih pogazi auto ili umru od gladi ili ih netko nađe, pa ih spasi...

da...nađu ih mnogi...ali ko od njih ih uzme i udomi?

Ja...